U srijedu, 5. ožujka 2025., smo se rano ujutro okupili na trgu u Hrv. Dubici , nestrpljivo čekajući autobus. Bio je to FlixBus na kat, a s nama su putovali i učenici drugih škola, iz Gvozda, Topuskog i Kostajnice. Već na početku putovanja upoznali smo mnogo novih ljudi i brzo se sprijateljili s njima. Pred nama je bilo 3.5 sata vožnje do Vukovara, a uzbuđenje je raslo kako smo se približavali tom Gradu Heroja.
Prvo smo slušali predavanje o Domovinskom ratu. Slušali smo priče o herojima, bitkama i stradanju Vukovara, a svi ti događaji su bili ozbiljni i emotivni. Nakon predavanja, posjetili smo Muzej Domovinskog rata Vukovar (MCDR), smješten u bivšoj vojarni. Tamo smo vidjeli tenkove, oružje, mnogobrojne mine i drugu ratnu opremu, ali najviše su nas dirnule priče preživjelih i prikaz svakodnevnog života u opkoljenom Vukovaru, slike vojnika i civila kojima nedostaje neki dio tijela.
Nakon toga otišli smo na ručak u restoran Istra. Hrana je bila prosječna, ali nismo se previše žalili. Nakon ručka krenuli smo u Gradski muzej Vukovar, smješten u dvorcu Eltz. U muzeju nas je vodič proveo kroz povijest i kulturu grada, a zatim smo posjetili i Muzej vučedolske kulture, gdje smo saznali više o drevnoj civilizaciji koja je postojala na ovom području prije više od 5.000 godina. Bilo je zanimljivo vidjeti kako su ljudi tada živjeli i kakve su predmete koristili.
Jedna od najuzbudljivijih lokacija bio je Vodotoranj – simbol stradanja i otpora Vukovara. Popeli smo se uz čak 200 stepenica do vrha i tek tada shvatili koliko zapravo nismo u kondiciji. S tornja se pružao nevjerojatan pogled na cijeli grad. Osjećaj je bio poseban, pomiješan između divljenja i tuge.
Navečer smo stigli u hostel Dubrovnik, gdje smo odsjeli. Iako smo dobili priliku za odmor, naravno da nismo spavali – družili smo se gotovo cijelu noć! Nakon otprilike dva sata odmora, većina učenika drugih škola je otišla u disko, ali nama se to nije činilo zanimljivim. Umjesto toga, odlučili smo prošetati gradom i završili u kafiću s troje učenika iz Gvozda, s kojima smo se najviše sprijateljili i zabavili.
Četvrtak – dan sjećanja
Samo dva sata sna kasnije, u 7 ujutro smo ustali, spremili stvari i doručkovali. Iako smo svi bili jako umorni, čekao nas je još jedan dan obilaska Vukovara. Posijetili smo memorijalne lokacije koje su svaka na svoj način pričale priču o hrabrosti i boli Vukovara.
Memorijalno groblje – Čak više od 900 bijelih križeva, uređenih grobova i tišina stvarali su težak osjećaj. Ovdje su pokopani mnogi branitelji i civili koji su stradali tijekom opsade.
Ovčara – Mjesto masovne grobnice i strašnog zločina. Teško je bilo slušati o sudbinama ranjenika i civila koji su ovdje izgubili živote. U prostoru spomen-doma prikazane su njihove slike i imena koja su se vrtjela oko svijeće, što simbolizira vjećno sjećanje na njih.
Bolnica – simbol hrabrosti i humanosti. Bila je utoćište za ranjenike tijkom opsade grada, unatoč teškim uvjetima i stalnim napadima.
Na kraju smo sudjelovali u kvizu Škola mira, što je bio jako uzbudljiv završetak našeg putovanja. Natjecali smo se u znanju o Vukovaru, Domovinskom ratu i miru. Svi smo se trudili, a atmosfera je bila natjecateljska, ali i zbavna.
Kad smo se napokon ukrcali u autobus za povratak kući, svi su bili tužni što moramo ići. Ovo je definitivno bilo jedno od najljepših, ali i najtužnijih putovanja na kojem smo bili. Vukovar nas je na neki način zbližio i naučio puno toga – o povijesti, hrabrosti i najbitnije od svega o važnosti mira.
Autor članka: Asia Makarun, učenica 8.r.
